Manifest

,,Neko bi kasnije mogao da kaže da je to bio istorijski trenutak: Gonkur, Velika nagrada za roman Francuske akademije, Renodo, Femina, Gonkurova nagrada za srednjoškolce, dodijeljeni iste jeseni piscima frankofonih zemalja. Nije li to čista slučajnost izdavačke sezone što je iznimno okupila talente sa „periferije”, trenutno skretanje toka rijeke prije nego što se vrati u svoje korito? Mi mislimo naprotiv da je to kopernikanska revolucija. Kopernikanska, jer otkriva ono što je književna zajednica već znala, a nije priznavala: centar, tačka sa koje je trebalo da francuska književnost zrači, više nije centar. Centar je do sada, iako sve manje, imao tu sposobnost da primorava autore iz drugih krajeva da odbace svoje kulturno nasljeđe prije nego što se uklope u okvir jezika i njegove nacionalne istorije: centar, kažu nam jesenje nagrade, sada je svugdje, u svim krajevima svijeta. Kraj frankofonije. Rađanje književnosti na francuskom jeziku¹.
Svijet se vraća. I to je najbolja vijest. Nije li dugo bio odsutan u francuskoj književnosti? Svijet, tema, smisao, istorija, „referent”: autoriteti, tvorci književnosti decenijama se nisu bavili njima, a ona (književnost) nije imala predmet do sebe same, kako se tada govorilo, ,,ispisujući sopstvenu kritiku.” Roman je bio previše ozbiljna stvar da bi bio povjeren samo piscima, krivcima za „naivnu upotrebu jezika”, koje su mudro savjetovali da se preorijentišu na lingvistiku. Budući da su ovi tekstovi upućivali samo na druge tekstove u beskonačnoj igri kombinacija, moglo bi doći vrijeme da i autor zajedno sa svojim stvaralaštvom bude otpisan, ostavljajući prostor isključivo tumačima. Umjesto da se suoči sa svijetom i uhvati njegov dah, životnu snagu, romanu je na kraju preostalo samo da posmatra proces sopstvenog nastajanja.
To što su pisci uspjeli da prežive u ovakvoj intelektualnoj atmosferi navodi nas da budemo optimistični u pogledu sposobnosti romana da se odupre svemu što pokušava da ga opovrgne ili potčini…
Moguće je utvrditi tačan momenat nastanka te nove želje da se ponovo otkrije svijet čovjeku, taj povratak inspiraciji u književnom stvaralaštvu, ta nasušna potrebu za ,,la littérature-monde”² : vremenski se podudaraju sa sunovratom velikih ideologija pod naletom, ili tačnije… subjekta, smisla, Istorije, koji su svečano stupili na svjetsku scenu–to jeste: pod uticajem procvata antitotalitarnih pokreta, na Zapadu i na Istoku, koji će uskoro srušiti Berlinski zid.
Povratak, moramo priznati, ide okolnim putevima, lutajućim stazama – što pokazuje da su prepreke bile teške! Kao da su okovi pali, pa je trebalo da svako nauči da ponovo hoda. Najprije sa željom da okusi prašinu puteva, drhtaj slobode, pogled stranca. Priče ovih iznenađujućih putnika, koje su se pojavile sredinom sedamdesetih godina, bile su kapije raja za ulazak u svijet fikcije. Jedni su imali želju da pokažu svijet u kojem žive, Rejmond Čendler ili Dašijel Hamet koji su pisali o američkom gradu, okrenuli su se zajedno sa Žanom Patrikom Manšetom, kriminalističkom romanu. Drugi su se ponovo poslužili pastišom popularnog, detektivskog, avanturističkog romana, vješto pronalazeći priču kako bi na lukav način izbjegli ,,zabranu romana.” Autori stripa, zajedno s Hugom Pratom, Mobiusom i nekoliko drugih. Sve oči su bile uprte prema „frankofonim ”književnostima, posebno karipskim, kao da je tamo, daleko od ukalupljenih francuskih modela, bujala književna i poetska strast, čiji je tajni ključ izgubljen na drugim mjestima, u nasljeđu Sen-Džon Persa i Sezera. To se dogodilo uprkos ,,sljepilu” književnog svijeta koji se pretvarao da očekuje samo nekoliko noviteta, arhaizama ili kreolskih riječi tako originalno zar ne, koje bi osvježile ustaljene modele.1976 –1977: skriveni putevi povratka fikciji.
U isto vrijeme, novi vjetar sa La Manša nagovijestio je novu književnost na engleskom, posebno prilagođenu svijetu koji je upravo nastajao. U Engleskoj koja je doživjela svoju treću generaciju Volfovih romana – što znači da je vazduh koji je tamo kružio postao neuhvatljiv – mladi buntovnici koji su se usmjeravali ka nepoznatim prostranstvima svijeta kako bi mogli lakše da dišu. Brus Četvin je krenuo za Patagoniju, a njegova priča je poprimila oblik manifesta za generaciju travel writers-a (,,Na stvarnost primjenjujem narativne tehnike romana kako bih vratio romanesknu dimenziju stvarnosti”). Zatim su se pojavili u impozantnoj buci i galami, zvučni, šareni, mješoviti romani koji su, sa rijetkom snagom i novim riječima, govorili o šumu tih eksponencijalnih metropola u kojima su se sudarale, miješale i međusobno preplitale kulture svih kontinenata. U svoj toj uzavrelosti su se našli Kazuo Išiguro, Ben Okri, Hanif Kurejši, Mikael Ondaatje – i Salman Rušdi, koji je vrlo pronicljivo istraživao iznenadni nastanak onoga što je nazvao ,,prevedenim ljudima”: oni koji su rođeni u Engleskoj, nisu više bili nostalgični za zauvijek izgubljenom domovinom, već su, osjećajući se između dva svijeta, bili rastrzani, pokušavali na sve moguće načine da stvore osnove za novi svijet. I to je zaista prvi put da je generacija pisaca emigranata, koji, umjesto da se uklope u svoju usvojenu kulturu, namjeravali da stvaraju inspirisani sviješću o sopstvenim višeslojnim identitetima, na ambivalentnom i promjenjivom mjestu njihovog doticanja. U tom smislu, kako je naglasio Karlos Fuentes, oni su manje bili proizvodi dekolonizacije, a više glasnici 21. vijeka.
Koliko se samo pisaca na francuskom jeziku, takođe suočenih s dvije ili više kultura, tada zapitalo o ovoj čudnoj neravnoteži koja ih je stavljala na margine, kao ,,frankofone”, jedva prihvatljive egzotične varijante, dok su djeca bivšeg britanskog carstva s punim pravom preuzimala englesku književnost? Da li je trebalo pretpostaviti neku urođenu degeneraciju nasljednika francuskog kolonijalnog carstva u poređenju s onima iz britanskog carstva? Ili priznati da je problem bio u samom književnom okruženju, u njegovom čudnom poetskom obrtu koje se vrtjelo kao derviš, i u toj viziji francuske dijaspore na kojoj je Francuska, majka umjetnosti, oružja i zakona, nastavila da dijeli svoju svjetlost kao univerzalna dobročiniteljka, željeći da donese ili samo donoseći civilizaciju narodima koji žive u tami? Antilski, haićanski i afrički pisci koji su se tada isticali nisu imali ništa manje od svojih kolega koji su stvarali na engleskom jeziku. Koncept ,,kreolizacija” koji ih je tada okupljao i kroz koji su pokazivali svoju jedinstvenost, zaista bi trebalo biti gluv i slijep i tražiti samo odraz sebe u drugima, a ne shvatiti da se zapravo radi o osamostaljivanju jezika.
Budimo jasni: pojava književnosti na francuskom jeziku, jasno definisana, otvorena prema svijetu i transnacionalna, označava kraj frankofonije. Niko ne govori ,,frankofonski”, niti piše na ,,frankofonskom”. Frankofonija predstavlja zvijezdu čija se svjetlost ugasila. Kako bi se svijet mogao zainteresovati za jezik virtuelne zemlje? Međutim, svijet je sam sebe pozvao na jesenje svečane bankete u čast laureata. To nam govori da je svijet spreman za revoluciju. Mogla je doći i ranije. Kako smo mogli ne znati decenijama za Nikolu Buvijea i vješto odabran naslov njegovog djela ,,Upotreba svijeta”? Mogli smo, jer svijet je odatle bio izgnan. Kako nismo mogli da prepoznamo u Režanu Dišarmu jednog od najvećih savremenih pisaca, čije djelo ,,Sila zime” već 1970. godine, s izvanrednim poetskim dahom, nadmašuje sve što je ikada napisano o potrošačkom društvu i beznačajnim slobodarskim besmislicama? Zbog toga što smo tada gledali na ,,Lijepu provinciju” sa visine, očekujući samo njen užitak u naglasku, riječima koje čuvaju mirise stare Francuske. I mogli bismo dugo nabrajati imena svih tih afričkih ili antilskih pisaca koji su takođe bili ostavljeni na marginama: kako se čuditi tome kada se koncept kreolizacije svodi na svoju suprotnost, miješajući se sa sloganom United Colors of Benetton? Kako se čuditi tome što se i dalje želi nametnuti neraskidiva veza između nacije i jezika koji bi po njima trebalo da izražava njen jedinstveni duh – budući da je u potpunosti, ,,ideja frankofonije” predstavljena kao posljednja manifestacija kolonijalizma? Ove jesenje nagrade potvrđuju suprotno: da je kolonijalni pakt razbijen, da oslobođeni jezik postaje stvar svih, i da će, ako se čvrsto držimo toga, doći kraj vremenima prezira i arogancije. Kraj ,,frankofonije” i rađanje književnosti na francuskom jeziku je dobitna kombinacija, samo ako je i pisci prigrle.
Književnost na francuskom jeziku, jer je očigledno da su danas književnosti na francuskom jeziku širom svijeta mnogobrojne i raznolike, tvoreći široko jedinstvo čije se grane prostiru na nekoliko kontinenata. Ali književnost na francuskom jeziku takođe, jer nam svugdje pričaju o svijetu koji se pred nama stvara, i pritom ponovo otkrivaju, nakon decenija ,,zabrane fikcije”, ono što je oduvijek bila stvar umjetnika, romansijera, stvaralaca: sposobnost da daju glas i lice nepoznatom svijetu – i nepoznatom u nama. Na kraju, taj sveprisutni stvaralački entuzijazam je znak da se nešto u Francuskoj ponovo pokrenulo, gdje mlada generacija, oslobođena ere sumnje, bez kompleksa prisvaja sastojke fikcije da bi otvorila nove romaneskne puteve. Tako nam se čini da je došlo vrijeme za ponovno rođenje, za dijalog u širokom polifonijskom sklopu, bez brige o nekoj borbi za ili protiv prevlasti određenog jezika ili bilo kakvog ,,kulturnog imperijalizma”. Centar je potisnut među drugim centrima, prisustvujemo formiranju konstelacije, gdje je jezik oslobođen svog isključivog saveza sa nacijom, oslobođen bilo koje moći osim one inspirisane poezijom i maštom, a njegove jedine granice određivaće ljudski duh.”

Potpisnici Manifesta:

1. La littérature-monde (É. Glissant). ↩︎
2. Književnost na francuskom jeziku. ↩︎
3. Autor naziva La littérature-monde. ↩︎