Gi de Mopasan

Zapravo smo među ljudima gdje vjerske dogme dominiraju nad svim, brišu sve, upravljaju djelima, ograničavaju svijest, obuzimaju srca, gospodare mislima, imaju prevlast nad svim interesima, svim brigama, svim nemirima.

Religija je veliko nadahnuće njihovih djela, njihove duše, njihovih vrlina i njihovih mana. Za nju i zbog nje su plemeniti, hrabri, osjetljivi, vjerni, jer, čini se, sami ne predstavljaju ništa, nijednu vrlinu koju ne inspiriše i ne nalaže njihova vjera. Nigdje ne možemo naići na neusiljenost i iskonsku prirodu Arapina, a da ona nije bila preporođena njegovom vjerom, Kuranom i Muhamedovim učenjem. Nikada nijedna druga religija nije bila ovoliko otjelotvorena u ljudskom biću.

Posmotrimo ih u molitvi, u njihovoj džamiji, toj bijeloj džamijii koja se nazire tamo, na obodima alžirskog keja.

U prvom dvorištu pod svodom zelenih, bijelih i crvenih stubova, muškarci sjede ili kleče, tiho govoreći, istočnjačkom mirnoćom. Naspram ulaza, u dnu male četvrtaste sobe nalik kapeli, kadija dijeli pravdu. Žalbenici čekaju na klupama; jedan Arapin govori na koljenima, dok je kadija, prekriven, gotovo nestao pod svim slojevima svoje odjeće i pod težinom svog turbana. Pokazuje samo dio lica i gleda parničara sigurnim i mirnim pogledom, slušajući ga. Zid na kojem se otvara prozor zaštićen rešetkama, odvaja ovu prostoriju od one gdje su žene, manje plemenita stvorenja od muškaraca, koje ne smiju stati pred kadiju i čekaju na svoj red da ulože žalbu u ispovjedaonici.

Sunce, koje u vatrenim snopovima pada na sniježno bijele zidove ovih malih građevina nalik grobovima marabuta i na dvorište gdje jedan stari Arapin baca mrtve ribe vojsci tigrastih mačaka, reflektuje se unutra na odore, mršave i tamne noge, i ravnodušna lica. Malo dalje je škola, pored fontane gdje voda teče ispod drveta. Sve je tu, u ovom tihom i mirnom dvorištu: vjera, pravda, obrazovanje.

Nakon što sam se izuo, ulazim u džamiju i hodam po tepisima između bijelih stubova čiji pravilni redovi ispunjavaju ovaj tihi, prostran i nizak hram. Toliko veliki, usmjereni su prema Meki, tako da svaki vjernik, stojeći pred njima, ne bi mogao ništa drugo da vidi, i bude bilo čime ometen, i kako bi, okrenut prema svetom gradu, mogao da se posveti molitvi.

Jedni se klanjaju; drugi, stojeći, šapuću sure iz Kurana u propisanom položaju; ostali, koji su oslobođeni ovih dužnosti, razgovaraju sjedeći na zemlji, naslonjeni uz zidove jer džamija nije samo mjesto molitve, to je mjesto odmora, gdje se boravi i gdje život teče tokom cijelog dana.

Sve je jednostavno, sve je ogoljeno, sve je bijelo, sve je ljupko, sve je mirno u ovim skloništima vjere, toliko različitim od naših ukrašenih crkava, uzburkanih bukom liturgija, kretanjem popova, raskošju obreda, svetim pjesmama, kada su pune, a kada su prazne postanu tako tužne, tako bolne da se od te boli srce steže, da liče na grobnicu, hladnu prostoriju od kamena u kojoj je Razapeti i dalje na mukama.

Neprestano ulaze Arapi, skromni, bogati, portiri i stari nastojnik, plemić pod besprekornom svilenom bjelinom burnosa. Svi, bosonogi, prave iste pokrete, klanjaju se istom Bogu, istom uzvišenom i prostom vjerom, pribrano i posvećeno. Prvo stoje uzdignutih glava, otvorenih ruku u visini ramena u molitvenom stavu. Zatim se ruke spuštaju niz tijelo, glava je pognuta; oni su pred vladarom svijeta u pokorenom stavu. Potom se ruke spajaju na stomaku, kao da su vezane. Oni su zarobljenici volje gospodara. Na kraju se klanjaju nekoliko puta zaredom, veoma brzo, bez buke. Nakon što sjednu na pete, otvorenih ruku na butinama, savijaju se naprijed sve dok čelom ne dodirnu tlo.

Ovu molitvu, uvijek istu, započinju izgovaranjem prvih sura iz Kurana, koje vjernici moraju ponavljati pet puta dnevno, nakon što operu stopala, ruke i lice.

Kroz utihnuli hram čuje se samo zapljuskivanje vode koja teče u unutrašnje dvorište, dajući život džamiji. Sjenka smokve, koja raste iznad česme za abdest, baca zeleni odsjaj na prve prostirke.

Muslimanke mogu da uđu kao i muškarci, ali one skoro nikada ne dolaze. Bog je za njih predaleko, previsoko, za njih je previše veličanstven. Ne bi smjele da se usude da mu ispričaju sve brige, povjere sve muke, traže od njega sve te sitne usluge, sitne utjehe, malo odmora od porodice, od muža, od djece, kojima je potrebna ženska nježnost. Potreban je skromniji posrednik između njega, tako velikog, i njih, tako malih.

Taj posrednik je marabut. Zar i mi u katoličkoj vjeri nemamo svece i Djevu Mariju, zaštitnike poniznih pred Bogom?

Tako ćemo na grobu sveca, u maloj kapeli gdje je sahranjen, naići na Arapkinju kako se moli.

Idemo da vidimo.

Abd-er-Rahman-el-Tcalbi zavija je najoriginalnija i najzanimljivija u Alžiru. „Zavija” je naziv za manju džamiju spojenu sa kubom (grobom marabuta), koja ponekad podrazumijeva školu i program visokog obrazovanja za pismene muslimane.

Da bi se stiglo do zavije Abd-er-Rahman, mora se proći kroz arapski grad. To je nezamisliv uspon kroz lavirint zapetljanih, krivudavih uličica, među zidovima mavarskih kućica koje nemaju prozore. Gotovo da se dodiruju na samom vrhu, a nebo, koje se vidi između terasa, izgleda kao plava arabeska neobične i čudne fantazije. Ponekad se čini kao da dugački, vijugavi, zasvođeni hodnik, strm kao planinska staza, vodi direktno u plavetnilo u kojem se odjednom, iza zida, na kraju stepenica, tamo gore, vidi blistava tačka, puna svjetlosti.

Po svim tim hodnicima, u podnožjima kuća, čuče Arapi koji drijemaju u svojim krpama; drugi, zbijeni u mavarskim kafanama, na kružnim klupama ili na podu, nepomični piju iz malih glinenih šolja koje čvrsto drže u rukama. U tim uskim ulicama kojima se morate uspeti, sunce koje zalazi iznenada, zracima ili velikim snopovima na svakom raskršću staza koje se ukrštaju, stvara na zidovima neočekivane crteže, zasljepljujuće i blistave svjetlosti. Kroz poluotvorena vrata se vidi unutrašnjost dvorišta, iz kojih dolazi svjež vazduh. Uvijek isti četvrtasti bunar okružen redovima stubova koji podupiru galerije. Zvuk mirne i egzotične muzike se ponekad iskrade iz ovih domova, iz kojih i često vidimo žene kako izlaze dvije po dvije. One vam upute, ispod vela koji im prekriva lice, tmuran i tužan pogled, pogled zatvorenika i prođu.

Kose začešljane nalik Djevici Mariji, s maramom pričvršćenom na glavi, torzom umotanim u haik, nogama skrivenim ispod ogromnih platnenih ili kaliko pantalona koje pokrivaju zglobove, hodaju polako, pomalo nespretno, oklijevajući; a mi pokušavamo da zamislimo njihov lik ispod vela, koji se nazire pod naborima tkanine. Dva plavkasta luka spojenih obrva, prostiru se daleko, do sljepoočnica.

Odjednom, čujem glasove koji me dozivaju. Okrenem se i kroz otvorena vrata vidim velike, nepristojne slike na zidovima, kakve bismo vidjeli u Pompeji. Sloboda običaja, procvat, nasred ulice, bezbrojne, radosne, naivno smjele bludnje odmah otkrivaju duboku razliku koja postoji između evropske uglađenosti i orjentalne raskalašnosti.

Ne zaboravimo da su na tim istim ulicama, prije samo nekoliko godina zabranili predstave Karagusa, bestidne i strašne lutke, koje su djeca gledala svojim velikim crnim, neznavenim i iskvarenim očima, smijući se i aplaudirajući, nevjerovatnim, prezrenim i neopisivim podvizima.

Širom gornjeg dijela arapskog grada, kroz krojačke radnje, piljare i prodavnice voća nepotkupljivih Mozabita, muhamedanskih puritanaca koji se ukaljaju jednim kontaktom sa drugim ljudima i koji će po povratku u svoju domovinu proći dugo pročišćenje, otvaraju se prodavnice ženskog mesa, u koje vas pozivaju na svim jezicima. Mozabit, koji čuči u svojoj maloj radnji, okružen svojom uredno posloženom robom, kao da ne vidi, ne zna, ne razumije.

Sa njegove desne strane, Španjolke guguču poput golubica, sa lijeve Arapkinje mjauču kao mačke. On izgleda pored njih, među bestidnom golotinjom naslikanom da mami u mehane, poput askete fakira, prodavca voća, utonulog u sanjarenje.

Skrećem desno kroz mali prolaz koji kao da se utapa u more, rasut u daljini iza vrha svetog Evgenija, i primjećujem na kraju tog tunela, nekoliko metara podamnom, dragulj džamije ili pak jednu sitnu zaviju kako se gubi, medju omanjim zdanjima i kockastim, okruglim i šiljatim grobnicama, duž stepenica koje idu cik-cak od terase do terase.

Ulaz je skriven zidom koji kao da je izgrađen od srebrnog snijega, uokviren zelenim glinenim pločicama, i probijen pravilnim otvorima kroz koje se vidi luka Alžira.

Ulazim. Prosjaci, starci, djeca, žene čuče na svakom od stepenika, ispruženom rukom traže milostinju na arapskom. Zdesna, u maloj prostoriji takođe ukrašenoj glinenim posuđem, nalazi se prvi iskop i kroz otvorena vrata vide se vjernici kako sjede pored grobnice. Malo niže, uzdiže se blistava kupola kube marabuta Abd er Rahmana, pored tankog i oštrog minareta s kojeg se poziva na ezan.

Cijelom dužinom spusta su i druge skromnije grobnice, potom grobnica slavnoga Ahmeda, bega od Konstantina koji je puštao pse da rastrgnu tijela francuskih zarobljenika.

Sa poslednje terase do ulaza u marabut, pruža se nevjerovatan pogled. Afrička Notr Dam u daljini nadvisuje vrh svetog Evgenija i čitavo more što se proteže ka horizontu i miješa s nebom. Malo bliže, vidi se arapski grad kako se od krova do krova uzdiže sve do zavije, i spušta sve do malih kućica od cigle. Oko mene su grobnice, čempresi, jedno drvo smokve i mavarski ornament koji uokviruje i urezuje se u svete zidine.

Nakon što se izujem, ulazim u kubu. Najprije vidim, u jednoj uzanoj sobi, muslimanskog učenjaka kako sjedi na petama i čita rukopis koji drži u rukama, u visini očiju. Knjige i svici su rasuti oko njega na prostirci. Ne okreće glavu. Malo dalje, čujem uzdah, šapat. Čim se primaknem, sve žene savijene oko grobnice hitro pokrivaju lica. Izgledaju poput krupnih zavežljaja bijelog platna, sa kojeg samo oči sjaje. Medju njima, u pjeni flanela, svile, vune i pamuka, djeca spavaju ili se pak vrpolje obučena u crveno, plavo, zeleno – što je simpatično i naivno. One su kod kuće, kod svog svetitelja kome su kuću ukrasile – jer Bog je predaleko za njihov omeđen um, prevelik za njihovu poniznost.

One se ne okreću ka Meki, već ka tijelu marabuta i stavljaju se pod njegovu zaštitu koja još uvijek i zauvijek simbolizuje zaštitu muškaraca. Njihove ženstvene oči, blage i sjetne, naglašene dvijema bijelim maramama, ne znaju kako da vide ono što nije materijalno, poznaju samo ono opipljivo. Muškarac je taj koji ih, dok je živ, prehranjuje, izdržava; i na kraju je muškarac taj koji će o njima govoriti pred Bogom. One su pored ukrašene i oslikane grobnice koja pomalo liči na bretonski krevet u boji prekriven tkaninama, svilom, zastavama i prinesenim poklonima.

One šapuću, razgovaraju međusobno i marabutu ispovijedaju svoje poslove, brige, svađe, zamjerke na muža. To je prisan, običajni susret uz čavrljanje pod okriljem jedne svetinje.

Cijela kapela je puna njihovih neobičnih darova – satova svih veličina koji otkucavaju sekunde i sate, raskošnih zavjesa, lustera svih vrsta, od bakra i kristala. Toliko su brojni da se plafon i ne vidi. Vise jedan uz drugi, različitih veličina, kao u prodavnici lampi. Zidovi su ukrašeni elegantnom glinom interesantnog ornamenta, uglavnom zelene i crvene boje. Na podu je tepih, a dnevna svjetlost pada sa kupole kroz grupe od tri lučna prozora, od kojih jedan nadvisuje druga dva.

To više nije ona stroga džamija, ogoljena, gdje je Bog sam, to je budoar za molitvu ukrašen djetinjastim ukusom divljih žena. Zavodnici tu često dolaze da ih posjete, sretnu i udijele par riječi u tajnosti. Evropljani koji govore arapski ponekad ovdje borave sa tim usporenim i umotanim stvorenjima, kojima vidimo samo oči.

Kada se bratstvo marabuta okupi da izvrši svoje vjerske dužnosti, ono svetom stanovniku toga mjesta ne udjeljuje jednaku pažnju, jer nakon što odaju počast njegovoj grobnici, muškarci se okreću ka Meki i slave Boga – zato što nema druge svetosti do Božije, kako ponavljaju u svim svojim molitvama.